Wednesday, April 15, 2009

ROY ORBISON - ČOVEK KOJI TRAJE

   /*Celebrating Roy Orbison Birthday, April 23/

     
                                                                                                              

 („No one will ever know
   the truth, but me“)
Poznavao sam ga samo preko njegovih pesama. U glasu kojim je slikao svaku pesmu bilo je i tuge i radosti, i ljubavi i prijateljstva, i prošlosti i budućnosti. U pravu su oni koji kažu da mu je glas bio plavi neon u tami, svetlost na kraju tunela. Reči su suvišne a ponekad i nedovoljno izražajne da bi se opisala osećanja koja su se izlivala slušanjem svake njegove pesme. Približio nam je čitav svet koji nismo mogli osetiti i videti, sve puteve Texasa, beskrajnu crvenu zemlju sa naftnim tornjevima, obale jezera u Tennessee-u, plavetnilo Californije, ona dugačka čarobna američka kola, tužne rastanke i srećna venčanja, čitav jedan daleki život.
Čovek je bio blag, dobar, istrajan. Čovek sreće i čovek tuge. Ipak, i u tužnim momentima našao je snage za izlaz, za sutra, za buduće srećne časove. Voleli su ga i poštovali a on im je uzvraćao svojim divnim glasom. Kompozicije koje je stvarao bile su tako osećajne da zaista zaslužuje da bude medju najvećim pevačima na svetu. Miran čovek koji je umeo tako snažno da preko naizgleg slabašnog glasa izrazi najdivnija i najsnažnija osećanja života.
Čovek je bio dobar. Ali, zašto su dobri ljudi tako malo sa nama? 52 godine je premalo za životni opus tako velikog i dobrog čoveka. Verujem da je imao toliko puno da nam kaže kroz svoje kompozicije i pesme. Zato što još ne znamo odgovor na pitanje zbog čega je Roy najbolji, ili medju najboljima, zato on traje. Zato je on jedinstven i neponovljiv.
I zbog toga, grob na groblju u blizini Los Angelesa nije definitivni kraj ovoga čoveka – pre će to biti jedno obeležje u spomen i potsećanje da je on fizički tu. Ali, njegova dela i njegov glas biće uvek sa nama. Jer, on je svuda oko nas, u našim sećanjima, ljubavima, putovanjima...
Kažu da je on bio srećan čovek. Ne znam. Pre verujem da je on svoju tugu zbog pretužnih nesreća držao u sebi. Nije hteo da povredjuje druge. Pesma i život su pobedili bol, život je morao da ide dalje. Čak i kada ga nema, upravo zbog njega, on je uvek sa nama. I biće uvek tu. Svojim kompozicijama i pesmama ušao je u naše živote. I tu on traje.
Čovek koji traje. Roy.
 Slobodan, Belgrade, 1997.
(from „Roy Orbison – Remembrance, Part 3“)

No comments:

Post a Comment